1) Kada je riječ o nišastim proizvodima, mislim da se više no jednom pojavila priča kako piratizacija može doprinijeti vidljivosti pa posljedično i legalnoj kupnji. Činjenica je kako neki proizvođači u nekim regijama žive u prešutnom dogovoru s piratima - nemojte kopiju pustiti van prvih tjedan-dva dok prođe kinopremijera, a mi vas nećemo goniti (a u nekim slučajevima i dat ćemo vam bolju kopiju). Neki pak javno nemaju ništa protiv da se njihovi proizvodi pojave na torrentima zbog PR efekta pa čak i altruizma ili neke bliske ideologije. (primjer koji mi je poznat nije za ovaj građanski pristojan forum). Od izrazito nevidljivih i tržišno neatraktivnih stvari kao što su ratne igre PR od toga što će prijatelji neku igru vidjeti kod Mikija pa je možda naručiti možda vrijedi više od "štete" koju je izazvao. Ili bi to tako barem bilo da je Miki Amerikanac. U svakom slučaju siguran sam samo da ratne igre puno koštaju zbog male naklade. I tu ne ulazim u deluxe problematiku. Naravno sve je to upitno primjenjivo na fizičku stvar, ali o cijenama i materijalima ste već sve rekli. No treba li kupca biti briga zašto je cijena visoka i zašto je svaki kupac danas prisiljen postati ekspert za svaku robu koju kupuje?
2) Kada se vrhunska djela svjetske književnosti masovno prodaju na kioscima i dostupna su narodu za malo para to je na prvi pogled genijalno. No je li baš tako? Vidite ako je netko na tržištu od 4 milijuna (od čega možda 800 000 funkcionalno pismenih) jednom objavio štajaznam Blaga je noć, pa makar riječ bila i o zbrzanom prijevodu, mnoštvu tipfelera i očajnom uvezu, za 50 kuna, što mislite koliko će vremena proći prije negoli se neki bolji izdavač u nas prihvati boljeg izdanja iste knjige? Neki od nas mlađih i siromašnijih vole mrziti Fibru kojoj su ciljana publika imućni pedesetogodišnjaci koji su kao mali zavoljeli strip a sada su dovoljno bogati da kupuju kod njih. No da su Gaimana ili Moebiusa izdali neki drugi za manje para bi li to bilo dobro? Zašto se nitko ne prihvaća ljepšeg reprinta Castles of Burgundy? Zašto je trebalo tako dugo da dobijemo reprint Die Machera? Zašto je Clash of Cultures zauvijek out of print?
Ratne igre koštaju koliko koštaju zbog malog tržišta. Igrajte više GMT naslova i pokazujte ih obitelji pa će vam i oni koštati kao Pegasusovi euri koje igraju i djeca i babe i gikovlje.
3) Ljudi koji pišu u nišama ne očekuju od svoga pisanja profit nego recepciju pa stavljaju sami svoje pisarije na net. Kažemo to je njihova odluka (jer su budale ako su na tome mogli nešto i zaraditi). Nisu ni budale ni naivci nego vjeruju kako je cijelo ljudsko stvaranje za cijelo čovječanstvo, kako je u redu da im se da naknada za rad od onih koji to mogu dati, ali ne od onih koji ne mogu. To su u biti neke dalekoistočnjačke i aboridžinske spike koje sada duhovito prodiru na Zapad - eto vam Dice Towera na Kickstarteru ili BGGa - mi smo besplatni a tko može nek da. Pa očito dovoljno ljudi da i jednima i drugima da od toga mogu dobro živjeti. Ne treba im zato zakon nego unutarnji osjećaj da simbolično vrate za ono što su dobili.
A i jedni i drugi bi i dalje radili, pisali knjige i dizajnirali igre i da im se to i ne plati. Radili bi to jer imaju unutarnju potrebu.
4) Zamp je zamp jer su imali jednoga od svojih na vlasti pa se pobrinuo. Što samo znači da se sve može kad se ima vlasti i moći. Stavite nekog filmskog producenta ili dizajnera za predsjednika pa ćemo začas imati uređena autorska prava u tim sektorima.
5) Jesu li autorska prava doista autorska prava ili bi ih bolje bilo zvati producentskim pravima i izdavačkim pravima?
6) Pravo je "autora" da odredi cijenu uživanja svoga djela, da odredi što ono jest, kako ga treba konzumirati itd. (od čega najčešće ne poštujemo ništa osim cijene pa se glupi autor ljuti jer ne razumije kako funkcionira kolanje značenja djela). Koje je pravo kupca? Samo da kupi ili ne kupi, nešto kao demokracija i izbori? Djelo ne postoji bez toga kupca, pa kako je onda on tako "obespravljen"? Zar nije dokazano da će on i samoinicijativno vratiti?
6a) Kako su uređeni sustavi konzumacije kulture bez posjedovanja? Postoje knjižnice, videoteke, igraonice... no možete li pristupiti svemu što vas zanima bez kupnje i koliko bi vam trebalo biti dosta i tko je to pozvan odrediti? Odnosno, je li pitanje piratizacije pitanje krađe zbog potrebe posjedovanja ili pitanje mogućnosti pristupa?
Postoji li opće dobro ili je sve proizvod? Mnogi se na ovom forumu trude pokazati da su igre art. Trebaju li onda biti dostupne kao bilo koja slika koja visi u Nacionalnoj galeriji u Londonu (biram nju jer je upad besplatan)? Koliko vam općeg dobra država treba zajamčiti iz vaših davanja njoj?
7) Zašto piratska stranka postoji kao politička opcija ako je pitanje autorskih prava tako banalno jednostavno kao pitanje kršenja zakona, odn. "krađe" iz nečijeg (čijeg i koliko) džepa?
8) Zašto za sebe volimo misliti da smo dobri ljudi ako igramo društvene igre
?
