Ovisi o kakvim je igrama rijec. One logicke mogu itekako pomoci. Cak i neke refleksne. Npr. ja sam oduvijek obozavala point-and-click avanture gdje bih jos kao dijete morala lomiti mozak ne bih li napredovala dalje u igri. Osjecaj postignuca nakon rijesene zagonetke je predivan. I mozda je naivno od mene, ali volim vjerovati da jednim dijelom mogu zahvaliti bas takvim igrama na svojoj sposobnosti snalazenja u danasnjem poslu jer vidim da je moj nacin povezivanja stvari u cjelinu daleko siri od drugih ljudi kad je u pitanju rjesavanje bilo kakve problematike.Killa je napisao/la:Dapace, vjerujem da video igre puno vise pomazu razvoju moga djeteta od drustvenih.
Mozda i drustvene igre mogu ponuditi nesto takvo, ali kad krenem razmisljati o samom fizickom postavljanju igre, njenoj ogranicenosti na npr. povrsinu stola... ipak pomislim da racunalne igre u ikakvom mogucem razvoju djece imaju prednost pred drustvenim zbog lakse pristupacnosti samom sadrzaju igre i njegove kolicine.
Jedina opasnost koja meni trenutno pada na pamet a koju igra moze pruziti su nocne more (u slucaju da se radi o nekoj horror igri), ali one mogu doci i zbog filma ili knjige pa ni ta opasnost nije rezervirana samo za igre. Ostale opasnosti poput ovisnosti o racunalnim igrama i agresivnosti koja se manifestira tijekom ili nakon igranja dolaze od samog djeteta/covjeka. Ako covjek ima, kako ga ja zovem, 'ovisnicki gen', nije bitno hoce li se raditi o igrama, cigaretama, drogama ili necemu drugom. Isto kao sto nece biti bitno da li je dijete pokazalo svoju agresivnost nakon odigrane racunalne igre ili nakon partije covjece ne ljuti se.Killa je napisao/la:Ali imaju i vise opasnosti.
