Lourdin je napisao/la: 09 pro 2024, 20:24
Acquire dojmovi, molim
Evo dojmovi, i za Acquire i za Quartermaster General: Cold War.
QG: Cold War
Igra je za 3-6, ali de facto je za 3. U varijantama za više igrača pojedinom frakcijom timski upravljaju 2 igrača na način da špil neke frakcije podijele po pola i međusobno ne komuniciraju. Igrači koji igraju tako timski su dosta hendikepirani u odnosu na igrače koji samostalno upravljaju cijelim svojim špilom (i strategijom/taktikom). Možda sa dovoljno iskustva i kad bi sve frakcije bile podijeljene (dakle u 6 igrača) bi to bilo zanimljivije, ali za početak ne preporučam igru u nijednom drugom broju osim 3 igrača.
Igra je asimetrična, 3 su frakcije, Sovjeti, Nato i Nesvrstani, svaka ima različite karte u špilu (i neke standardne iste, ali u različitim količinama) i različitu količinu resursa (vojske). Svaka od frakcija ima i svoju agendu na koju ju igra navodi, što je nakon 5 odigranih partija osobno i najveći plus i najveća mana. Plus zato jer igra ima vrlo izražen tematski flavor, i to uguran u cca 2 sata. Nato dominira na moru i ima najjaču obranu, Rusima je najjači adut špijunaža, Nesvrstani imaju mogućnost raštrkanog gerilskog ratovanja ali su i najmanje homogeni (odnosno nisu homogeni) itd. No mana je zato jer igra sama diktira razvoj situacije, partije su dosta slične, čini mi se da nema puno prostora za alternativne taktieke/strategije.
Slično vrijedi i za mehaniku WMD (oružja mas uništenja) kartica: uglavnom služe kao sredstvo odvraćanja, što im opet daje snažan tematski flavor, no pred kraj partije mogu postati kingmaking faktor. Dešavaju se situacije da trećeplasirani može udariti po prvoplasiranom, na način da sebe unazadi malo, a prvog puno, te time pogura drugoplasiranog na prvom mjesto. Teoretski se trećeplasirani može nadati da će do kraja partije dogoditi još neštou njegovu korist, pa mu je smanjivanje razlike u odnosu na prvog u interesu, no šanse za to su vrlo male. Postavlja se stoga pitanje što je tu moralno odigrati (ne igranje takvog poteza je, odnosno zadržavanje statusa quo, je također kingmaking odluka).
Dinamika 3 strane u odnosu na standardnu 1-na-1 povuci-potegni shemu ratnih igara je zanimljiva. Ako se dvojica kače, treći će sigurno na tome profitirati, pa treba biti oprezan i održavati balans (nice touch je i pravilo koje kaže da ako treći previše zaostaje za prvim, drugi ga mora spasiti tako da mu da dio svojih bodova, a ako netko previše odmakne dvojica će se onda sigurno udružiti protiv njega). Samo ratovanje je dosta apstraktirano i (u nedostatku bolje riječi) "strateško". Nema beskonačno komada vojske na ploči, zapravo ima ih jako malo i samo po 1 može biti u istoj državi, nema složenih resolvanja bitaka, nema kockica niti nečeg njima sličnog.
Zasad igra djeluje kao igra koja ima priču koju je zanimljivo iskusiti, no nakon što se par puta prođu sve frakcije, vjerojatno ćemo je čuti dovoljan broj puta.
Acquire
Acquire zasad samo u 3 igrača (3 puta), sa otvorenim karticama. Pitanje otvorenih/neotvorenih kartica je najkontroverznije pitanje u vezi Aquirea o kojem se raspravlja već 60 godina. Koncenzus u našoj grupi je da ako je moguće pratiti informacije neka budu otvorene, međutim nisam 100% siguran da je to najbolje rješenje. Možda bi bolje bilo igrati sa zatvorenim i svjesno se ne truditi ne pamtiti točnu raspodjelu: bilo bi manje neprestanog računanja i naprijed-nazad nadkupovanja, više igranja po osjećaju. Također, vjerojatno je igra bolja u malo više (4-5) od 3 igrača, kad se raspodjela dionica malo više diverzificira. U 3 igrača svi ulažu u sve i pitanje je samo kome će se stvari tako posložiti da bude u vrhu u trenutku kad dođe do isplate. Ako netko izvisi par puta kod isplate (jer je upravo postao kratak za 1 dionicu), igra postaje nadmetanje 2 igrača (bio sam na oba kraja te jednadžbe).
Igra je superjednostavna za objasniti, potezi također (nema puno odluka, koju od 6 pločica postaviti i koje dionice kupiti, većinom svi uzimaju svaki put maksimalne 3 dionice). Međutim može potrajati duže jer ima jako puno žvakanja brojeva. Slab sam na klasike pa sam ju nabavio, međutim realno njeno mjesto u kolekciji već imam dobro popunjeno sa drugim igrama. Tu je Airlines: Europe kao jednostavna igra ulaganja i izgradnje portfelja koja usto plovi fluidnije od Acquire, a kao igra koja je osnovnu ideju Acquirea nadogradila sa još puno interesantnih elemanata i mehanika za lifelong zabavu, Imperial (2030) je nenadmašan.
Ali nije to toliko utjecalo na rezultat jer sam i bez toga uvjerljivo pobijedio. Iskustvo.