Uau, ova je tema ispala pun pogodak, svaka čast! Sve pršti od zanimljivih preporuka. I sigurno se dogodilo da je netko došao napisati svoj prijedlog za igru samo da bi u tuđem postu neočekivano pronašao novu igru za sebe.
Razmišljajući o zadatku u naslovu, učinilo mi se da bi mnogima moglo biti teško preporučiti svoje najdraže igre jer je velika vjerojatnost da ih već posjeduju (osim ako ih ne igraju kod prijatelja, u igraonici ili su ostali bez svog primjerka). Ali zar nije da to čak dodatno začinjava čitavu stvar? Ako osoba nema igru koju preporuča, onda na neki način zajedno s dadom nagovara i
sebe.
»Ta igra ne treba tebi, ona treba NAMA.«
Ja nisam ni približno toliko iskusan na polju društvenih igara koliko većina ljudi ovdje i najžešće igre uglavnom poznajem preko foruma, članaka, recenzija (koje iz nekog razloga jednostavno ne mogu prestati gledati). Iz tog razloga nisam osjećao da imam što ponuditi.
Ali onda sam opet pročitao pravila zadatka i uočio nešto skroz zanimljivo. Zapela mi je za oko posljednja dadina rečenica:
dado je napisao/la: 10 kol 2021, 14:35
The game is afoot!
I tad mi se upalila žarulja. Preletio sam dadin profil na bgg-u i shvatio da ipak postoji nešto čime mogu doprinijeti.
Ovaj citat gore, koji je ušao u opću uporabu, zapravo potječe iz jedne pripovijesti o Sherlocku Holmesu, a slučaj je htio da je upravo s tim fiktivnim detektivom povezana moja omiljena društvena igra i jedno od najboljih igračkih iskustava koje sam u životu doživio. Riječ je o
https://boardgamegeek.com/boardgame/251 ... mes-murder.
Za ovaj naš hobi u kojem se nakon pet godina može reći da je neka igra preživjela zub vremena i naziva se klasikom, što onda reći za ovu gotovo 40 godina zbirku detektivskih zagonetki smještenih u viktorijanski Pseudo-London Arthura Conana Doylea u kojem su igrači pozvani da rješavaju vragolasto zakučaste misterije služeći se isključivo tekstualnim resursima i jednom bogato napučenom kartom grada?
SHCD je nešto najbliže čistom detektivskom iskustvu što sam ikada proživio. Nijedan film ili roman svojom radnjom, nijedna videoigra svojim mehanikama nije u meni dosad pobudila toliku količinu onog iskonskog dječačkog uzbuđenja kakvo pamtim iz djetinjstva.
Za one koji nisu upoznati s formatom igre, napisat ću uvodnu riječ. Ova pristojno popunjena kutija sadrži 10 kronološki poredanih slučajeva, od kojih je svaki zastupljen u posebnom scenariju. Na početku svakog slučaja igrač pročita kratak uvod u nov grozomoran zločin koji potresa londosku javnost, a nakon toga... nakon toga slijedi potpuna sloboda. Tu brifing završava.
Ne postoje smjernice, ne postoji podcjenjivačka strelica koja upućuje na birana mjesta na karti, ne postoji izabrana polazišna točka, nitko vas ne drži za ručicu. Naprosto ste bačeni u raskošno realiziran svijet Sherlocka Holmesa te prepušteni svojoj mašti, dedukciji, odvažnosti i pustolovnom duhu da pažljivo birate jednu po jednu iz naizgled beskonačnog fonda lokacija za posjetiti, od kojih svaka sa sobom donosi pripadajući komad teksta koji će vas dovesti malo bliže rješenju ili pak potpuno izbaciti iz cipela neočekivanim novim spoznajama. U svojoj potrazi na raspolaganju također imate neizostavne dnevne novine i registar svih gradskih žitelja, ustanova i obrta. Pritom ne postoji vremensko ni bilo kakvo drugo ograničenje. Igra završava samo onoga časa kada svi za stolom odluče da su sastavili krvavu slagalicu i utvrdili činjenice zlodjela. Nečiji dvosatni slučaj drugome je dvodnevni. Igra velikodušno dopušta da svatko bira svoj tempo i stupanj temeljitosti. Da bi se slučaj okončao, na poleđini scenarija čitaju se pitanja, bilježe vlastiti odgovori te se iz priložene kuverte svečano vadi papir s rješenjima!
Ja sam SHCD zaigrao u tročlanoj skupini koja se iz sesije u sesiju razvijala, jačala svoje prijateljstvo i u konačnici postala vraški dobro nauljen stroj za dedukciju. Teško se išta može usporediti s opipljivim uzbuđenjem koje obuzima ekipu dok jedan član naglas čita golemo novo otkriće, nakon čega slijedi napeta diskusija, uspostavljanje kronologije, traženje motiva, izgradnja teorije. I kada se u zamršenom klupku napokon stane nazirati ona jedna prava nit koja, čini se, vodi razrješenju misterija, onda slijedi scena kao u filmu:
»Ti prelistaj sve dosadašnje novine i potraži bilo što povezano sa žrtvom! Ti u registru potraži sve odvjetničke urede i izvuci nam njihove adrese! A ja ću pročešljati kartu grada da pronađem ulicu u kojoj osumnjičenik stanuje. Nađemo se za stolom za pet minuta!«
Kakav Hanabi, kakav Pandemic ili Spirit Island — ovo je ultimativno kooperativno iskustvo. Taj osjećaj zajedništva koji proizlazi iz započinjanja od nule da bi se postepeno, trag po trag, izgradila čitava jedna mreža imena, mjesta i predmeta koji negdje u sebi kriju žuđeno rješenje — takvo se što teško može pronaći u bilo kojoj drugoj igri. A kad zapnemo pa jedan prima glavu u ruke, drugi panično kopa po bilješkama, a treći leži na podu i izbezumljen zuri u strop sumanuto mrmljajući sebi u bradu o kočijama, Napoleonu i mumijama... Zaista ne postoji ništa slično.
Naučili smo razmišljati van ustaljenih okvira, naučili smo surađivati, prezentirati svoja stajališta, slušati jedni druge, upoznali smo se bolje i povezali. A povrh svega toga — vraški se zabavili. Može li se više tražiti od jedne igre? Na kraju partije osvajaju se bodovi sukladno broju točnih odgovora i tragova koje je igrač koristio. Igra je koncipirana tako da nitko ne može nadmašiti rezultat velikog Sherlocka, ali izgleda da postoje ljudi koji to ne shvaćaju pa na internetu blate igru jer im nije pomazila ego. Zaista fenomenalan promašaj celog fudbala.
I zašto ja sve ovo pišem? Jer bih volio osvojiti Thames Murders & Other Cases? Pa baš i ne, jer smo ga odigrali, a svaka odigrana kutija, nalik
legacy igrama, više ne nudi novog sadržaja i spremna je da se proslijedi sljedećem sretniku koji će otkriti njezine tajne. Ali ova je igra s godinama dobila i nastavke. Jedan odličan, drugi unesrećen lošom lokalizacijom. Ja bih zapravo sada volio konačno prijeći na glavnu stvar i svakome dovoljno ljubaznom (ili ludom) da pročita ovaj moj ushićeni zid teksta preporučiti najnoviji nastavak ovog serijala, koji je tek izašao prošle godine:
https://boardgamegeek.com/boardgame/296 ... ker-street
Uvodeći vrlo zanimljive nove mehanike koje moderniziraju 40 godina star koncept i nudeći kvalitetno napisane (i lektorirane) scenarije, ova je friška kutija zaradila salvu pohvala na račun svoje produkcije te, po mišljenju mnogih, zaslužila titulu najboljeg naslova u serijalu. Je li zaista tako? Ne znam, ali jedva čekam saznati!
Ali znate koja je meni daleko, daleko najdraža stvar s Baker Street Irregulars? To što ju je dizajnirao okorjeli zaljubljenik u originalne igre, čovjek koji je još prije
OSAM GODINA na BGG-ovu forumu brižno pisao recenzije pojedinačnih slučajeva i pomagao ljudima koji bi zapeli na nezgodnim mjestima. Taj je čovjek
Dave Neale, diplomirani psiholog koji je svoju ljubav prema igrama prenio i u svoju znanstvenu karijeru pa je tako nekoliko godina kasnije doktorirao u područuju psihologije igranja i učenja. Nakon toga ostvario mu se životni san kada je dobio ponudu da osmisli vlastitu kutiju s 10 novih slučajeva za suvremenu igračku publiku. Nevjerojatno nešto!
Ovime dolazim do kraja svog romana. Priznajem da sam malo zločest jer sam iskoristio priliku da preporučim ovaj serijal i ovu igru ne samo dadi, ne samo sebi samome, nego i svim ostalim članovima foruma koji možda nisu upoznati s Consulting Detectiveom ili ih takav format na prvu ne privlači. Želim vam svima od srca preporučiti da joj date šansu i da barem isprobate ovo jedinstveno, po mnogočemu drugačije igračko iskustvo. A naročito tebi, dado, koji si odigrao toliko puno igara, a još uvijek na svom popisu nemaš Sherlocka. Ja bih rekao da je to čak pitanje igračke opće kulture! Pitanje časti! Budući da mnogi ovaj posljednji naslov u serijalu smatraju najboljim i najpogodnijim za nove igrače, želim ti ga ovom prilikom službeno preporučiti!
Živjeli!
