Udruga Igranje

Rado bih čuo "svjedočenja" o vašim najduljim, najsloženijim i najiscrpljujućim partijama, po mogućnosti onima koje su ostavile dobar dojam i potakle dugačke naknadne analize. Ukratko - vaše partije koje pamtite.

Evo samo ću kratko. Najduže igranje mi je bilo prvo i za sad jedino igranje Twilight Imperium 3 prošle godine. Prije toga sam imao predrasude prema igrama trajanja većeg od 2-3h. S TI3 je izgledalo ovako nekako:
t0 - početak igranja
t4 - prošlo je već 4 sata?!?!?
t7-8 - kraj igre, prošlo je već toliko sati?!?!?
Uglavnom ode cijela večer ili cijeli dan na jedno igranje, ali vrijedi, jer vrijeme samo leti i cijelo vrijeme si aktivno u igri. Posebno je bilo zanimljivo gledati svemirske bitke između dva igrača i navijati sa strane
Nakon te igre nemam više predrasude prema višesatnim igrama. Radije ću cijelu večer igrati jednu igru gdje većinu vremena sudjelujem aktivno u igri, nego igrati jednu igru više puta gdje većinu vremena ne radim ništa i samo čekam svoj red (Citadels, Catan, itd)

mado je napisao/la:Evo samo ću kratko. Najduže igranje mi je bilo prvo i za sad jedino igranje Twilight Imperium 3 prošle godine. Prije toga sam imao predrasude prema igrama trajanja većeg od 2-3h. S TI3 je izgledalo ovako nekako:
t0 - početak igranja
t4 - prošlo je već 4 sata?!?!?
t7-8 - kraj igre, prošlo je već toliko sati?!?!?
Uglavnom ode cijela večer ili cijeli dan na jedno igranje, ali vrijedi, jer vrijeme samo leti i cijelo vrijeme si aktivno u igri. Posebno je bilo zanimljivo gledati svemirske bitke između dva igrača i navijati sa strane
Nakon te igre nemam više predrasude prema višesatnim igrama. Radije ću cijelu večer igrati jednu igru gdje većinu vremena sudjelujem aktivno u igri, nego igrati jednu igru više puta gdje većinu vremena ne radim ništa i samo čekam svoj red (Citadels, Catan, itd)

Potpisujem iskustvo, ja sam znao zadnja 4 sata partije provest na nogama da bi imao bolji pregled mape i cijelo vrijeme je bila neka napetost (pozitivna) zato što se strategija konstantno mora prilagođavati novim situacijama.

Od svih igara koje sam igrao, TI3 definitivno ima "najepskiji" osjećaj. Ali me isto tako mentalno najviše znala iscrpiti, pogotovo ako sam igrao nakon posla, mogao bi spavati 2 dana nakon toga.

Volio bi čut iskustva sa Axis&Allies i War of the ringom...

Od mojih epskih iskustva rađe se sjećam rexa i trganja saveza u zadnjoj rundi samo kako bi bili izdani ili čistu mentalnu arenu pod imenom Dominant Species. Obje igre su oko 3 sata, no daleko su mi epskije od imperiuma. Imaju puno manji downtime i puno je više interakcije među igračima (i bez bacanja kocaka ali to samo mene boli ). Da ne pričamo kako su puno napetije, jer dok imperium kuha polako do svojeg kraja, ove igre već vriju od samog početka.
Ali ako pričamo o američkoj romantici i djevičanskim uzvicima uzrokovani oduševljenjem priče koje se razvija onda je imperium bolji.
Svatko ima svoje viđenje epika. Ja preferiram kompleksnu strategiju Speciesa i izraženu politiku u Rexu. Imperium to ima oboje ali po meni nedovoljno i jednog i drugog.

zorc je napisao/la: Volio bi čut iskustva sa Axis&Allies...

Imam iskustva sa Axis & Allies, ali nisu baš epska. Odigrao sam 3-4 nepotpune partije (samo bi nakon određenog vremena postalo jasno tko je pobijedio), sve su trajale 4+ sati i, izuzev zezancije oko stola, nisu bile nešto osobito uzbudljive. Jedan igrač (domaćin) je bio znatno bolji od ostatka, a budući da je igra u biti igra za 2 igrača (nije moguće se udružit protiv igrača u prednosti), njegova strana (uvijek saveznici) bi uvijek pobijedila...

@minko preporuka: Svakako probaj Twilight Struggle - imam ga i ja. Nije po sebi epski - do 2,5-3 h maks, ali ima jak potencijal naknadne analize, pobjednik se u principu uvijek može promijeniti, povijesna faktografija na fantastičan je način spregnuta s igrinom easy to learn-hard to master mehanikom (štono reče jedan frend: šah na steroidima)....

Vatanen, hvala na preporuci, ali nisam baš lud za 2-player CDG-ovima (card driven [war]game). Mislim da takve igre previše igrače vode za ruku (osobito sa jednim deckom iz kojeg oba igrača vuku). Mehanike TS-a su jako inovativne, tematika odlična i atmosfera zakon, ali jedini 2-player CDG koji mi je primamljiv je Paths of Glory. Ta igra definitivno ima epskog potencijala.

A što se multiplayer CDG-ova tiče, da mi je bar naći igrača za Here I Stand, Pax Romana, Sword of Rome itd...

The fury of Dracula
Igrao sam Draculu, protiv 3 ili 4 huntera. U nekom momentu je pošlo po zlu za mene i oko sat vremena sam za dlaku izbjegavao da me nabiju na kolac. Iz nekoliko fajtova sam se uspio izvuć jedva, al sam defeatao Minu. Došao je dan, a ja na svega nekoliko healtha, stisnut u kut. Otisnuo se na more i po svim izračunima ostalo mi je još par rundi života. Odigrao riskantan potez i iskrcao se na Cagliari pa odigrao Hide za dobit na vremenu. Hunteri nisu prepoznali trik par rundi (dok su me tražili po obalama Sredozemlja). Kad su konačno eliminirali sve preostale mogućnosti i pobjedonosno zaključili gdje sam, najavljujući mi klanje u narednoj rundi, pustio sam ih 30ak sekundi da se raduju, a onda im objasnio da u ovoj rundi s Drakulinog traila ispada jedina kartica koju nisu otkrili, a na njoj je vampir. Maturanje tog vampira se poklopilo s novim danom što je značilo pomicanje Vampire tracka s 3 na 6 i - moju pobjedu.
To je bio izvrstan moment za pustit Funeral in Charpathia by CoF, a izrazi na licima ostalih igrača su bili neprocjenjivo iskustvo
btw: od tada više nismo igrali tu igru, nemam pojma zašto

@Gordan - super opis, hvala. Baš sam o tome mislio kad sam predložio temu Frend je imao tu igru, ali je nažalost nismo nikada stavili na stol.

@minko. Ako imaš Here I Stand ja bih se svakako igrao - otvorio sam i temu ovdje, ali se još nitko nije javio da ima iskustva s njom ili Virgin Queen (nastavkom). Što se tiče Strugglea, poštujem tvoj dojam i mislim da stoji prividna ograničenost u poredbi s klasičnim wargamingom koji nije kartama vođen. Struggle mi se više čini kao ograničeni sustav unutar kojega se može izvještiti, ali mislim da igra ne bi imala tako razvedenu zajednicu, natjecateljsku i amatersku, da dostupne strategije nisu zadivljujuće. Zato i velim da je pomalo poput šaha - ustvari ograničene mogućnosti, ali mnogo dostupnih varijanti. No slažem se da nije toliko epski - samo sam morao preporučiti jer je obožavam Od navedenog, kada bih mogao birati radije bih probao Virgin Queen ili Here I Stand nego Paths of Glory - ružnjikav mi je, postaran, a i pun mi je kofer svjetskih ratova sa studija. Ali probao bih i njega.

minko je napisao/la: A što se multiplayer CDG-ova tiče, da mi je bar naći igrača za Here I Stand, Pax Romana, Sword of Rome itd...

spremamo u igraonici kad prođu rokovi na faksu partiju Here I Stand, ako hoćeš da te obavijestimo
imamo jednog studenta na pravu pa da ga ne ometamo...