Uglavnom, bio i mogu samo reći, šteta što je bilo malo ljudi, barem u vrijeme kada smo mi bili tamo. S druge strane moram priznati da je bilo komfornije. Što se tiče igara, vrlo vjerojatno bih igrao neke druge igre, ali kako sam bio sa djecom, a imam misiju učiniti ih ovisnicama o igrama, na kraju sam se povinovao njihovom izboru.
Tako smo odigrali A la carte koju nam je Matija lijepo objasnio, zgodušnu igricu kuhanja gdje sam cijelo vrijeme vodio i taman sam se toliko približio pobjedi da sam vidio njen smješak, ali znate onaj osjećaj kada ste na ulici i netko vama posve nepoznat srdačno maše u vašem smjeru ili vam se smješi, pa vi odmahnete da biste na kraju shvatili da se mahalo nekom iza vas. E tako se pobjeda nasmješila jednom djetetu koja je cijelo vrijeme bila zadnja i skuhala je najmanje jela, ali sva njena jela su bila izvrsna. Dakle igra zgodušna, ali baš za djecu, mene se nije toliko dojmila.
Sljedeći je bio Magični labirint, a pridružio nam se i Mislav i to je bilo sramotno gledati kako su njih troje udruženo navijali protiv mene, tako da mi je ostalo jedino da se bahatim i sa takvim stavom prelako dođem do dvije pobjede usprkos optužbama za varanje (ok, priznajem da mi je kuglica pala tako blesavo da je nitko nije čuo, ali to ni najmanje nije utjecalo na moje umješno tumaranje labirintima). Igra nam nije bila nepoznanica i zapravo mi je vrlo simpatična.
I taman smo se u istom sastavu spremali za istraživanje Forbidden Island, kada se napokon skupio dio ekipe željne Dixita pa smo se prešaltali na tu igru. Bilo nas je 9-oro i kako sam prvi put igrao tu igru premda sam čuo za nju, mogu reći da sam o-du-še-vljen! Znam da ste skoro svi isprobali tu igru, ali eto, moram pohvaliti tu igru. Djeca su se isto oduševila pa se Dixit na kraju ugurao na wish listu. Znam da to nije igra koja će se prečesto vaditi doma zbog broja igrača, ali kada se izvadi to će biti zezancija do daske. U toj igri smo Matiji svi prelako davali bodove tako da je njegvo zeko nezaustavljivo gurao naprijed i sve nas ostavio toliko otraga da nismo vidjeli ni njegov repić. Spremala se još jedna partija, ali na žalost, zvala me žena da dođem doma po tople papuče
pa smo morali napustiti društvo.
A cijelim putem doma su djeca žicala Dixit (tko zna možda ih iznenadim za Božić), zatim su navijale da imaju takve dane i u svojoj školi, te im je bilo žao koliko su pića popile jer smo mogli ostaviti veću donaciju. Ah, djeca.
.